ocjenu ustavnosti Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca

Pravosuđe Bosne i Hercegovine
Odgovori
Avatar
ivan
Site Admin
Postovi: 522
Pridružen/a: 17 tra 2013, 14:18
Kontakt:

03 lis 2021, 12:14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 7/21, rješavajući zahtjev Općinskog suda u Sarajevu (sudija Belma Čano-Sejfović), na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) alineja b) i člana 59. st. (1) i (2), član 61 stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:




Mato Tadić, predsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja
Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija Angelika Nussberger, sutkinja Helen Keller, sutkinja





na sjednici održanoj 23. septembra 2021. godine donio je











ODLUKU O DOPUSTIVOSTI MERITUMU


Odlučujući o zahtjevu Općinskog suda u Sarajevu (sudija Belma Čano-Sejfović) za ocjenu ustavnosti Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 72/05, 22/09, 27/12 – OUS FBiH, i 55/13 i 55/17 – OUS FBiH),

utvrđuje se da Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 72/05, 22/09, 27/12-OUS FBiH, 55/13 i 55/17 – OUS FBiH) zbog toga što ne sadrži odredbe o naknadama na ime dežurstva/pripravnosti, nije u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, članom 1. Protokola 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

Nalaže se Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 61. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ uskladi Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 72/05, 22/09, 27/12-OUS FBiH, 55/13 i 55/17 – OUS FBiH) u pogledu naknada na ime dežura/pripravnosti sa članom


I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, članom 1. Protokola 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

Nalaže se Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku iz prethodnog stava obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama poduzetim sa ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“.


OBRAZLOŽENJE


I. Uvod

1. Općinski sud u Sarajevu (sudija Belma Čano –Sejfović, u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), podnio je 22. aprila 2021. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu kompatibilnosti Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji Bosni i Hercegovini („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 72/05, 22/09, 55/131, u daljnjem tekstu: osporeni zakon) sa odredbama člana I/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa odredbama člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.




1 Ustavni sud u ovom dijelu navodi osporeni zakon, na način kako je to precizirao podnosilac zahtjeva, dok je u ostalom dijelu ove odluke naveden osporeni zakon sa brojevima službenih novina u kojima su objavljene relevantne odluke Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine


II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. stav (2) Pravila Ustavnog suda, od Parlamenata Federacije Bosne i Hercegovine, Predstavničkog doma i Doma naroda Federacije Bosne i Hercegovine zatraženo je 4. juna 2021. godine da dostave odgovor na zahtjev.

3. Ustavnom sudu je dostavljeno Mišljenje Vlade Federacije Bosne i Hercegovine dana 13. jula 2021. godine, te zatim 30. jula 2021. godine.

III. Zahtjev

a) Navodi iz zahtjeva

4. Podnosilac zahtjeva je naveo da su osporenim zakonom utvrđene plaće, naknade i druga materijalna prava po osnovu rada za sve nosioce pravosudne funkcije u Federaciji Bosne i Hercegovine, dok je osporenim zakonom isključena mogućnost primjene drugog zakona u odnosu na naknade i dodatke na plaću koje osporenim zakonom nisu propisane. Podnosilac zahtjeva ukazuje na sadržaj člana 1., te sadržaj člana 6c. osporenog zakona, kojim su propisane naknade po osnovu kojih se vrši uvećanje plaće i to naknada za prekovremeni rad, rad u neradne dane, noćni rad i rad u dane državnih praznika. Takođe podnosilac zahtjeva se poziva na sadržaj odredbe člana 26. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor, objavljen u „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 16/18“).

5. Podnosilac zahtjeva ukazuje da se tužbeni zahtjev tiče regulisanja naknade plaće za cijeli jedan segment rada koji zakonskim odredbama nije prepoznat i za koji nije propisana posebna naknada -dežura tužioca, kao i da se radi o svim nosiocima pravosudne funkcije na nivou Federacije Bosne i Hercegovine, sudijama i tužiocima, koji s obzirom na prirodu i organizaciju posla i rada pravosudnih ustanova, moraju obavljati dežure. S druge strane, za osoblje uposleno u tim ustanovama (službenici i namještenici uposleni u tužilaštvima i sudovima), koje se također finansira iz budžeta, takva naknada je propisana Kolektivnim ugovorom i uredno se obračunava i isplaćuje.

6. Podnosilac zahtjeva navodi da ukoliko bi odlučujući po tužbenom zahtjevu tužitelja, primjenjivao osporeni zakon postoji opasnost da bi prekršio ustavna prava stranaka u postupku, kao i ostala prava navedena u ovom zahtjevu, te ukazuje na Odluke Ustavnog suda u kojima je odlučivano o pravima sudija i tužitelja u odnosu na odredbe Zakona o plaćama sudija i tužitelja na nivou Bosne i Hercegovine (Odluka U-7/12 od 30. januara 2013. godine). Podnosilac zahtjeva navodi da je u skladu sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz


Konvenciju te članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima zabranjeno razlikovanje po osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status, odnosno garantovano je pravo na jednak tretman i jednakost pred zakonom.

7. Kako navodi podnosilac zahtjeva naknada koju tužitelji potražuju podnesenim tužbama definisana je posebnim propisom i isplaćuje se službenicima i namještenicima uposlenim u tužiteljstvima i sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine, u visini kako je ona propisana internim podzakonskim aktima, dok nosioci pravosudnih funkcija, konkretno tužitelji, nemaju pravo na naknadu za dežuru. Na opisani način dolazi do razlikovanja nosilaca pravosudnih funkcija, sa jedne strane, te službenika i namještenika uposlenih u pravosudnim institucijama, ali i drugim organima vlasti, a bez vidljivog i opravdanog razloga.

8. Podnosilac zahtjeva ističe da „nema jednakosti između tužilačkih dežura i dežura uposlenika u drugim oblastima i da dežura ne iziskuje kontinuirani boravak na radnom mjestu“, ali je jednako tome evidentno da je pomenutim Kolektivnim ugovorom prepoznata potreba da se propiše naknada za dežuru/pripravnost jer sama priroda posla to iziskuje. Tako se dolazi do neprihvatljive situacije da su službenici i namještenici plaćeni za pripravnost, dok sudije i tužioci nemaju pravo na uvećanje plaće, odnosno isplatu naknade po tom osnovu. U tom kontekstu podnosilac zahtjeva navodi da je potrebno ocijeniti da li je osporeni zakon kompatibilan sa međunarodnim dokumentima koje navodi (Osnovni principi UN-a o nezavisnosti sudova iz novembra 1995. godine, Preporuka 94 (12) Odbora ministara Vijeća Evrope od 13. oktobra 1994. godine, zaključak pod tačkom 4. multilateralnog sastanka predstavnica članica Vijeća Evrope o garancijama nezavisnosti sudstva Budimpešta, maj 1998. godine, Evropska povelja o zakonima za sudije, Strasbourg 1998 te Opća povelja sudija iz Taipeia (Tajvan), novembar 1999. godine, prema kojima je Ustavni sud i ranije cijenio ustavnost zakona kojima su regulisane sudijske i tužilačke plate i naknade.

b) Činjenice predmeta povodom kojeg je podnesen zahtjev

9. Podnosilac zahtjeva ukazuje da je u predmetu povodom kojeg je zahtjev izjavljen tužbom 16 tužitelja (navedena imena) protiv tuženog Kantona Sarajevo, Kantonalno tužilaštvo, koje zastupa Kantonalno Pravobranilaštvo Kantona Sarajevo tražena isplata naknade na ime dežurstva. Svi tužitelji su nosioci pravosudne funkcije-tužioci Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu, koji u skladu sa organizacijom posla pored redovnog rada obavljaju i 24 satne dežure. U tužbi je navedeno da tužitelji u vrijeme dežure obavljaju redovne tužilačke poslove mimo redovnog radnog vremena, a za ovaj rad ne primaju naknadu, jer osporenim zakonom takva naknada nije propisana. Tužitelji se u


tužbi pozivaju na analognu primjenu odredaba koje se tiču prekovremenog rada, koji opet nije posebno definisan odredbama osporenog zakona niti su doneseni potrebni provedbeni akti, kojima bi bila regulisana visina naknade za ostvarene sate prekovremenog rada. Odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine, koji se primjenjuje na sve službenike i namještenike uposlene u Kantonalnom tužilaštvu, ali i drugim tužilaštvima i sudovima na području Federacije Bosne i Hercegovine, propisana je naknada za pripravnost, kao naknada za vrijeme provedeno u pripravnosti za rad, a što bi bilo jednako pripravnosti za vrijeme dežurstva na koje su obavezni tužitelji, ali i sudije, kao nosioci pravosudnih funkcija.

10. Uz tužbu su dostavljeni dokazi - potvrde izdate od strane Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo, iz kojih je vidljiv ukupan broj dana koji su tužitelji kao nosioci pravosudne funkcije i tužitelji Kantonalnog tužilaštva u Kantonu Sarajevo proveli u dežurama te Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo, kojim je regulisano obavljanje dežurstva.

11. Dana 22. jula 2021. godine podnosilac zahtjeva je dostavio Ustavnom sudu Odluku Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 65 0 Rs 822256 21 Spp od 11. juna 2021. godine. Vrhovni sud je odlučujući o zahtjevu za rješavanje spornog pravnog pitanja, na osnovu odredbe čl. 61d. stav (1) i 61e. stav (1) Zakona o parničnom postupku, donio odluku da rad u obavljanju dežure tužilaca, nosilaca pravosudne funkcije, nema karakter prekovremenog rada.

c) Odgovor na zahtjev

12. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je dostavila Mišljenje u kojem je navela da zahtjev smatra neosnovanim, a iz sljedećih razloga: status sa aspekta radnih prava državnih službenika u Federaciji Bosne i Hercegovine s jedne i sudija i tužilaca u Federaciji Bosne i Hercegovine sa druge strane već je bio predmetom odlučivanja od strane Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji Bosne i Hercegovine dosljedno je provedena Presuda Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: U-28/11 od 24. januara 2012. godine. Takođe, Vlada je navela da je Kolektivni ugovor pismeni sporazum između radnika, odnosno zaposlenika artikulisan kroz rad sindikata sa jedne i jednog ili više poslodavaca sa druge strane. Navedenim ugovorom na određeno vrijeme regulišu se različita pitanja iz područja radnih odnosa, te navedeni ugovor predstavlja izvor prava. Međutim, Kolektivni ugovor nije zakonski izvor prava, odnosno njegov sadržaj nije definisan niti usvojen od strane zakonodavnog tijela u Federaciji Bosne i Hercegovine. U tom smislu nejasna je argumentacija istaknuta u navodima zahtjeva za ocjenu kompatibilnosti, kao i samo osporavanje


odredaba Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji Bosne i Hercegovine u svjetlu Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave, sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH”, broj 16/18). To posebno iz razloga što bi se eventualnim usvajanjem navedenog zahtjeva pokrenulo niz novih postupaka kojim bi se zakonske odredbe mogle problematizirati i osporiti pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine, argumentirajući to sadržajem prava iz radnog odnosa definisanim u odgovarajućem kolektivnom ugovoru, što bi na koncu prouzrokovalo nemjerljive finansijske štete, pravnu nesigurnost, ali i praksu zaključenja kolektivnih ugovora uopće.

IV. Relevantni propisi

13. Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH", br. 72/05, 22/09, 27/12-OUS FBiH, 55/13 i 55/17 - OUS)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 6c.

Naknada za prekovremeni rad, rad u neradne dane, noćni rad i rad u dane državnih praznika
U slučaju prekovremenog rada, rada u neradne dane, noćnog rada ili rada u dane državnih praznika, sudac, tužilac i stručni saradnik imaju pravo na naknadu osnovne plaće, razmjerno vremenu trajanja tog rada, uvećanom za postotak utvrđen Kolektivnim ugovorom.

Visina naknade i uvjeti za ostvarivanje naknade utvrdit će se aktom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine.

Obračun naknade iz stava 1. ovog člana vrši se od osnovne plaće bez dijela plaće po osnovu penzijskog staža. Naknada iz ovog člana čini sastavni dio plaće.

14. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH”, broj 16/18), na koji se pozvao podnosilac zahtjeva

Član 26. Osnovna plaća uvećaće se za:
- noćni rad - najmanje 25 %


- prekovremeni rad - najmanje 25 %

- rad u dane sedmičnog odmora - najmanje 15 %
- rad u dane praznika koji su po zakonu državni praznici - najmanje 40 % Radniku pripada naknada po osnovu vremena provedenog u pripravnosti za rad.

Visina i način korištenja ovog prava urediće se pravilnikom o radu.

15. Granski kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH”, broj 32/21)

Član 26. Osnovna plaća uvećaće se za:
- noćni rad - najmanje 25%,

- prekovremeni rad - najmanje 25%,

- rad u dane sedmičnog odmora - najmanje 15%,
- rad u dane praznika koji su po zakonu državni praznici - najmanje 40%. Radniku pripada naknada po osnovu vremena provedenog u pripravnosti za rad,

a visina i način korištenja ovog prava uredit će se propisom iz člana 27. stav (2) ovog ugovora ili pravilnikom o radu.

V. Dopustivost

16. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine.

17. Član VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

c) Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu toga da li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa ovim Ustavom, sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine, ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog opšteg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda.

18. Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnio je Općinski sud u Sarajevu (sudija Belma Čano- Sejfović), što znači da je zahtjev podnijela ovlaštena osoba iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 5/10 od 26. novembra


2010. godine, tač. 7-14, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 37/11). Imajući u vidu odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 19. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je ovaj zahtjev dopustiv zato što ga je podnio ovlašteni subjekt, te da ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 19. stav (1) Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev ne bi bio dopustiv.

VI. Meritum

19. U konkretnom slučaju podnosilac zahtjeva smatra da osporeni zakon nije u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine čl. I/2, II/4, u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te će u tom smislu Ustavni sud i ispitati navode iz zahtjeva.

20. U Ustavu Bosne i Hercegovine relevantne odredbe glase:

Član I Bosna i Hercegovina
2. Demokratska načela

Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora.

Član II

Ljudska prava i osnovne slobode

4. Nediskriminacija

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

21. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Zabrana diskriminacije

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik,


vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

22. Član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju glasi:

Opća zabrana diskriminacije

1. Uživanje svakog prava koje zakon predviđa mora se osigurati bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

2. Javne vlasti ne smiju ni prema kome vršiti diskriminaciju po bilo kom osnovu kao što su oni spomenuti u stavu 1.

23. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima od 16. decembra 1966. godine u relevantnom dijelu glasi:

Sva su lica jednaka pred zakonom i imaju pravo bez ikakve diskriminacije na podjednaku zaštitu zakona. U tom smislu, zakon mora da zabranjuje svaku diskriminaciju i da obezbijedi svim licima podjednaku i uspješnu zaštitu protiv svake diskriminacije, naročito u pogledu rase, boje, spola, jezika, političkog ili drugog ubjeđenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, rođenja ili svakog drugog stanja.

24. Prije razmatranja konkretnog zahtjeva, Ustavni sud ukazuje da je kao posljedica Odluke Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine U-28/11, od 24. januara 2012. godine donijet Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH, objavljen
17. jula 2013. godine. Navedenom odlukom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine naloženo je Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da dopuni zakon i reguliše prava sudija, tužilaca i stručnih saradnika na: naknadu za troškove ishrane, naknadu troškova prijevoza na posao i sa posla; naknadu za prekovremeni rad, rad u neradne dane, noćni rad i rad u dane državnih praznika, naknadu zbog bolesti ili povrede, naknadu troškova za slučaj smrti, teške bolesti ili invalidnosti, naknadu za porodiljski dopust i na otpremninu prilikom odlaska u penziju kao i ostalim budžetskim korisnicima. Istom presudom odbijen je dio zahtjeva za utvrđivanje naknada za odvojen život, za troškove selidbe i za jubilarnu nagradu. Imajući u vidu Mišljenje Vlade da je
„status sa aspekta radnih prava državnih službenika u Federaciji Bosne i Hercegovine s jedne i sudija i tužilaca u Federaciji Bosne i Hercegovine sa druge strane već bio predmetom odlučivanja od strane Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine“, kao i da je dosljedno provedena odluka


U-28/11, od 24. januara 2012. godine, Ustavni sud ovdje najprije ukazuje da ovom odlukom ni na koji način ne „preispituje“ odluku Ustavnog suda Federacije. U okviru svoje nadležnosti u apelacionim postupcima, Ustavni sud je u svojoj praksi već zauzeo stav da nije nadležan da u apelacionom postupku razmatra odluku Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine iz apstraktne nadležnosti. Međutim, u postupku po apelaciji AP-2985/19, Ustavni sud je donio odluku
8. jula 2021. godine (dostupna na https://www.anwalt-bih.de ) u kojoj je istakao (od tačke 49.) da ne može zanemariti ni svoju vlastitu praksu u kojoj je utvrdio da su određene odredbe zakona u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. U navedenom predmetu Ustavni sud je utvrdio povredu prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima; ukinuo presudu Kantonalnog suda u Novom Travniku (preciziran broj) u dijelu kojim je odlučivano o naknadi za odvojen život i smještaj (zahtjev apelanta je bio odbijen u ovom dijelu) i predmet vratio nadležnom sudu na ponovno odlučivanje. Ustavni sud ovdje ukazuje da Odlukom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine U-28/11, nije odlučeno o prava na naknadu zbog obaveznog dežurstva sudija i tužilaca (iako je navedeno u zahtjevu, u Odluci Ustavnog suda U-28/11, iza tačke
5. odluke), pa je Ustavni sud u okviru svoje nadležnosti obavezan da ispita ovaj navod iz zahtjeva.

25. Prije razmatranja konkretnog zahtjeva, Ustavni sud se poziva na svoje ranije odluke gdje je razmatrao zahtjev za ocjenu kompatibilnosti Zakona o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine u Odluci broj U 7/12 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 7/12 od 30. januara 2013. godine, objavljena u
„Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 17/13). U citiranoj odluci Ustavni sud je utvrdio kako osporeni zakon nije u skladu s odredbama člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi s članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima jer ne sadrži odredbe u pogledu naknada na ime troškova prevoza, toplog obroka i odvojenog života.

26. Ustavni sud je razmatrao i zahtjev za ocjenu kompatibilnosti Zakona o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine u Odluci broj U- 29/13 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 29/13 od 28. marta 2014. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 40/14). U citiranoj odluci Ustavni sud je utvrdio da osporeni zakon nije u skladu s odredbama člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i odredbama člana


II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi s članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima jer ne sadrži odredbe o naknadama na ime troškova smještaja u toku rada. Međutim, u istoj odluci Ustavni sud je utvrdio da je osporeni zakon u skladu s navedenim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, Evropske konvencije i njenim protokolima, te Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima, iako ne sadrži odredbe o naknadama za posebne uvjete rada za pojedine kategorije zaposlenika (stručni saradnici istražitelji i stručni saradnici pravnici) u Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine.

27. Ustavni sud je u oba slučaja zaključak da su povrijeđeni principi nezavisnosti pravosuđa i princip zabrane diskriminacije temeljio na činjenici da Zakon o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine ne sadrži odredbe kojim bi bilo regulisano pravo na specifične naknade po osnovu rada (naknada za topli obrok, naknada za prevoz, naknada za odvojeni život, naknada za troškove smještaja). Dakle, radi se o istoj situaciji kao u konkretnom zahtjevu, u kojem podnosilac zahtjeva navodi da osporeni zakon ne sadrži takvo pravo (pravo na naknadu za obavezno dežurstvo), i dovodi se u pitanje da li tužioci i sudije imaju jednak tretman pred zakonom i je li dovedena u pitanje institucionalna nezavisnost pravosuđa.

28. Ustavni sud je u odlukama broj U-7/12 i U-29/13 ukazao na neophodnost osiguranja nezavisnosti sudova koja podrazumijeva nezavisnost sudstva kao institucije, ali i svakog pojedinog sudije. Ustavni sud upućuje na obrazloženje u odluci U-29/13, tačka 26.

29. Ustavni sud ukazuje na zaključak iz odluke U-29/13, u tački 27, uz pozivanje na odluku U- 7/12, u kojoj je navedeno: „Iz obrazloženja citirane Odluke broj U 7/12 slijedi, kako Ustavni sud zapaža, da sudije i tužioci i određene kategorije stručnog osoblja u pravosudnim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine iz osporenog zakona nemaju istovrsne naknade kao izabrani dužnosnici, državni službenici, namještenici i ostali zaposleni u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti na nivou Bosne i Hercegovine. Pitanje ovih naknada u ostalim institucijama Bosne i Hercegovine je regulirano Zakonom o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 50/08, 35/09, 75/09, 32/12, 42/12 i 50/12). Ustavni sud naglašava specifičnost i društveni značaj navedenih kategorija iz osporenog zakona za svaku državu koja počiva na demokratskim načelima. Zakonodavac mora imati na umu da se njihov neovisni položaj ne može upoređivati s bilo kojim drugim kategorijama. Ustavni sud podsjeća i na Magna charta sudija, kojom se država obavezuje osigurati ljudske, materijalne i finansijske resurse kako bi se osigurala neovisnost pravosuđa. Ustavni sud ne može u spornom zakonu pronaći opravdanje za različito postupanje u pogledu strukture primanja korisnika državnog budžeta, posebno imajući u vidu kako je pravosuđe


specifična kategorija korisnika budžeta kao i da je sporni zakon donesen prije sedam godina i od tada nije nikada mijenjan niti usklađivan s potrebama u smislu ekonomsko-finansijske situacije u zemlji. Ustavni sud smatra kako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između primijenjenih sredstava i cilja čijem se ostvarenju težilo donošenjem spornog zakona. Može se zaključiti kako ne propisivanje ovih naknada u spornom zakonu za ovu kategoriju budžetskih korisnika predstavlja diskriminaciju budući da krši ustavno načelo jednakosti iz odredbe člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.“ Dakle, kao u citiranoj odluci U-7/12, u odluci U-29/13, Ustavni sud je zaključio kako je osporeni zakon diskriminacijski zato što ne propisuje pravo na naknadu na ime troškova smještaja tokom rada sudijama, tužiteljima i drugom stručnom osoblju zaposlenom u ovim institucijama.

30. U konkretnom predmetu se postavlja pitanje da li su odredbe osporenog zakona kompatibilne odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, jer ne propisuju naknadu za segment rada – obavezno dežurstvo tužioca. Zadatak Ustavnog suda je, imajući u vidu navode iz zahtjeva, da ispita da li je osporeni zakona u skladu sa navedenim pravima.

31. U ovom predmetu, identično kao u ranijim predmetima koji su riješeni citiranim odlukama U-7/12 i U-29/13, na osnovu prethodno navedenog obrazloženja Ustani sud zaključuje identično. Naime, nesporno je da tužilaštvo pored redovnog radnog vremena uspostavlja i „stalnu službu dežurstva“ u kojoj učestvuju svi tužioci osim Glavnog tužioca (uz mogućnosti određenih izuzetaka), a kako bi osigurali neprekidan rad tužilaštva punih 24 sata i za vrijeme praznika i drugih neradnih dana. Takođe, nesporno je da dežurni tužilac obavlja sve radnje i mjere u cilju vršenja prava i obaveza koje ima tužilac u skladu sa odredbama Zakona o krivičnom postupku.

32. Ponovno se napominje da podnosilac zahtjeva ukazuje da se dovodi u pitanje jednak tretman sudija i tužitelja pred zakonom i da je propustom da se definiše, reguliše i propiše naknada za pripravnost i rad u dežuri dovedena u pitanje institucionalna nezavisnost pravosuđa.

33. Kada se sagledaju sve okolnosti počev od potrebe da sudovi, kao i tužilaštva budu nezavisni, da je jedna od garancija nezavisnog sudstva materijalni položaj te da je i za tužitelje prepoznata potreba da im se osigura adekvatna naknada u skladu sa važnošću zadataka koji obavljaju, Ustavni sud smatra da postoji potreba, koja je opravdana, da dežura ili pripravnost tužilaca (i sudija) bude valorizirana, odnosno da za nju primaju određenu naknadu, čiju će visinu detaljnije odrediti nadležni organ. Ovo pogotovo u situaciji kada je, kao u gore spomenutim odlukama U-7/12 i U- 29/13, očigledno da je takva naknada propisana u drugim oblastima i da postoji određeni krug lica kojima je priznato pravo na naknadu za pripravnost ili dežuru. Tako, Ustavni sud primjećuje da su,


pozivajući se na član 138. stav (3), Zakona o radu, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, kao poslodavac s jedne strane i Sindikat državnih službenika i namještenika u organima državne službe, sudskoj vlasti i javnim ustanovama u Federaciji Bosne i Hercegovine kao reprezentativni sindikat odnosno predstavnik državnih službenika i namještenika zaposlenih u organima državne službe, sudskoj vlasti i javnim ustanovama u Federaciji Bosne i Hercegovine, s druge strane, zaključili Kolektivni ugovor (odnosno kasnije Granski kolektivni ugovor) kojim se državnim službenicima i ostalim licima na koje se odnosi, priznaje pravo na naknadu za pripravnost (na što ukazuje i podnosilac zahtjeva), čime je opet neopravdano izvršena razlika u odnosu na nosioce tužilačke i sudijske funkcije, s jedne strane, naspram drugih korisnika budžeta. Apsurd je utoliko već što tužioci i sudije nemaju priznato pravo na takvu naknadu, dok lica koja im pomažu u vršenju funkcije imaju. Takođe, i Zakon o radu (Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 26/16, 89/18, 23/20-OUS FBiH i 31/20-OUS FBiH) ima jasnu definiciju pojma radnog vremena (a o navedenom pojmu ne postoji drugačija definicija u osporenom zakonu, te je u članu 7. osporenog zakona u okviru dijela „radno vrijeme“ naveden broj radnih sati i korekcija u slučaja da se radi pola radnog vremena), te je u članu 35. Zakona o radu navedeno: „(1) Radno vrijeme je vremenski period u kojem je radnik, prema ugovoru o radu, obavezan obavljati poslove za poslodavca. (2) Radnim vremenom ne smatra se vrijeme u kojem je radnik pripravan odazvati se pozivu poslodavca za obavljanje poslova, ako se ukaže takva potreba. (3) Vrijeme pripravnosti za rad i visina naknade za vrijeme pripravnosti uređuje se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.“ Dakle, zakonodavac jeste prepoznao potrebu da pripravnost bude izdvojena kao radno vrijeme ali valorizovana, čini se svima osim sudijama i tužiocima, pri čemu Ustavni sud ne želi da ulazi u načine (modalitete) naknade za obavljanja dežure ili pripravnosti.

34. U konkretnom predmetu, kao i u prethodnim svojim odlukama, Ustavni sud želi da istakne da poštuje diskrecijsko pravo zakonodavca da uredi pojedine oblasti onako kako smatra da je to najprikladnije. U tome smislu, Ustavni sud je u Odluci broj U-12/09 iskazao kako poštuje specifičnost ustavnog poretka Bosne i Hercegovine, ali da se zajednički ustavni standardi kompleksnih država – posebno na evropskom nivou – moraju uzeti u obzir, a odstupanja se mogu desiti jedino kada postoji dovoljno opravdanje (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-12/09 od 28. maja 2010. godine, tačka 34). Međutim, Ustavni sud ponovno naglašava da primanja nositelja pravosudnih funkcija moraju biti na odgovarajućem nivou kako bi se osigurala efikasnost i neovisnost pravosuđa, a pogotovo kada se ima u vidu sam rad i funkcionisanje tužilaštva i suda. Imajući u vidu navedeno, a iz istih razloga kao i u citiranim odlukama br. U-7/12 i U-29/13, Ustavni sud zaključuje kako osporeni zakon krši načelo neovisnosti pravosuđa kao osnovne garancije


vladavine prava i on je diskriminacijski, zato što ne propisuje pravo na naknadu na ime troškova obavezne dežure/pripravnosti tužiocima i sudijama.

35. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da osporeni zakon zato što ne sadrži odredbe u pogledu naknada za obaveznu dežuru/pripravnost sudija i tužilaca nije u skladu s odredbama člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, jer krši načelo neovisnosti pravosuđa kao osnovne garancije vladavine prava. Osim toga, zbog toga što ne sadrži navedeno osporeni zakon nije u skladu s odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi s članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

VII. Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da je osporeni zakon zato što ne sadrži odredbe u pogledu naknada za obaveznu dežuru ili pripravnosti nije u skladu s odredbama člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, i odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 61. stav (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Odgovori
  • Info
  • Online

    Trenutno korisnika/ca: Nema prijavljenih korisnika/ca. i 0 gostiju.